Arhiv tekstova

Kada su se na ovome  mjestu kod Bogojeva i Erduta na 1366 km od ulijevanja Dunava u Crno more, gdje je širok 620 metara, prvi put vidjeli? Jesu li jedno drugom mahali? Jesu li se dovikivali? Jesu li se čuli? Vatre palili? Signale slali? Plivali jedno drugome u susret? Utapljali se? Toj nemani se suprotstavljali. Po studeni, po krhkom ledu, jesu li na drugu stranu prelazili? Nestajali? Kolika je ta čežnja za onim od preka bila? 

Snovima su obale spajali dok skele, pa poslije čamce nisu napravili. Parnu motornu skelu izradili. Vlakove njome drugoj obali prevozili. Napokon, željeznom grdosijom premostili veliku vodu silnu. Rijeku moćnu. Gorostasa voljenog i proklinjanog. Dunav, prijatelja milog i neprijatelja omrznutog. Sreli se, zemlju obrađivali, trgovali, ribu lovili, slavili, tugovali, svađali se… Vojne dizali. Ratovali. Mostove rušili. Ponovno ih gradili. Pokidano spajali. Mirili se. Kao ljudi. Na opasnosti poplave pohare jedni druge upozoravali. Onima od preka odlazili. Prijateljevali. Ženili se. Obale zanavijek orodili. Ljudi kao mostovi veliki.

M. K.